1. Koja ograničavajuća uverenja najčešće primećujete kod žena sa kojima radite i kako
izgleda proces njihovog prevazilaženja?
Neka od najčešćih uvjerenja su “nisam dovoljno dobra”, “vrijedim ako napravim XY”, “ja to ne
mogu”, “previse sam XY”, “ako sebe stavim na prvo mjesto to je sebično”, “ako se opustim i
pustim kontrolu sve će postati kaos”.
Prvi korak je osvještavanje da su to uvjerenja koja smo usvojili, a ne istina. I za taj prvi korak
često je potrebno puno vremena, jer smo kroz godine u njih u potpunosti povjerovali, bez da
provjeravamo jesu li ona istinita. Kada ih osvijestimo i razumijemo otkud su došla, za što nam je
često potrebna podrška psihoterapeuta, kreće proces njihova mijenjanja.
Taj se proces sastoji od učenja kako prepoznati svoja ograničavajuća uvjerenja, osvještavanja
naših negativnih misli kada nam dođu, njihovog preispitivanja, pronalaženja argumenata zašto
nisu točna, i učenja kako ih zamijeniti onim pozitivnijima i realnijima.
2. Šta biste savetovali ženama koje žele da rade na svom samopouzdanju, ali imaju osećaj
da su „zakasnile“ da se promene?
“Prekasno je za promjenu” samo je jedno od uvjerenja koje nosimo u sebi, ali važno je da
osvijestimo da ono nije istinito.
Da, promjene su teške, pogotovo ako već godinama ili desetljećima funkcioniramo na određen
način. Ali promjenu možemo započeti u bilo kojem trenutku života, neovisno o tome koliko
imamo godina ili kroz što smo prošli. A ako o tome razmišljaš- promjena je zapravo već krenula
i više nisi na istom mjestu kao i prije.
Godine će prolaziti što god mi radili, i možemo odlučiti želimo li da nam idućih 10, 20 ili 30
godina prođe na isti način ili želimo iskoristiti to vrijeme da promijenimo naš život i u njemu
uživamo.
3. Adolescencija je period velikih promena. Šta biste izdvojili kao najveći izazov sa kojim se
današnji adolescenti suočavaju?
Današnji adolescenti suočavaju se s mnogim izazovima, i teško je izdvojiti samo jedan jer je
svako dijete drugačije.
No, mnogo se mladih danas suočava s s anksioznosti, strahovima, negativnim mislima,
nezadovoljstvom sobom i svojim izgledom, pritiskom da budu uspješni (u školi, sportu, društvu),
i naravno izazovima u odnosima s vršnjacima, odnosno željom da budu prihvaćeni.
Ovi su problemi u današnje vrijeme još više izraženi nego prije, zbog sve većeg vremena kojeg
mladi provode na društvenim mrežama. One imaju svoje pozitivne strane ali i brojne negativne-
nove načine isključivanja iz društva, osjećaj neprihvaćenosti, konstantno uspređivanje s drugim
osobama na internetu, i sve manje offline druženja i aktivnosti. To sve onda vodi do toga da se
čini da mladi danas teško komuniciraju, ne razvijaju socijalne vještine, imaju manjak
samopouzdanja i sve se više povlače u sebe.
I upravo su to razlozi zbog kojih se sve više mladih i roditelja danas uključuje u psihoterapijsku
podršku.
4. Roditelji često imaju osećaj da više ne dopiru do svog deteta. Kako mogu da izgrade
odnos poverenja i ostanu sigurna podrška tokom adolescencije?
Adolescencija je razdoblje prepuno promjena. Mladi se mijenjaju i žele biti odrasli, iako to još
nisu. Prolaze kroz puno toga što ne dijele s roditeljima, a ono što mi gotovo uvijek kažu je da ih
„roditelji ne razumiju“. A isto tako roditelji teško razumiju njih.
Da bi roditelji lakše ostvarili odnos s adolescentom, važno je da razumiju što se događa u ovom
periodu, koja su ponašanja normalna, a koja nisu. Da će adolescenti vjerojatno bezobrazno
komunicirati, željeti više privatnosti i provoditi više vremena s prijateljima.
Stoga je važno da roditelji prije svega budu prisutni u životu svog adolescenta. Da ih zanima
njihov svijet i ono što imaju za podijeliti, bez da daju dojam da su to „tinejdžerske gluposti“- jer
oni to osjete. Da budu uključeni u njihov život- s kime se druže, gdje izlaze i koji su im interesi.
Da im daju do znanja da su tu za njih, da ih prihvaćaju i podržavaju, ali u isto vrijeme postavljaju
granice i tako im daju okvir unutar kojeg mogu istraživati svoj novi svijet.
U fazi u kojoj se traže i grade svoj identitet, u kojoj je druženje s prijateljima najvažnije i u kojoj
žele eksperimentirati, tinejdžeri trebaju:
* povezanost- „tu sam za tebe“, „razumijem te i zanima me tvoj svijet“, zajedničko vrijeme i aktivnosti te vrijeme za razgovore
* granice- jasna pravila, jasna očekivanja i dosljednost
* uključenost- znati gdje je i s kime je, tko su mu prijatelji te sloboda koja raste s povjerenjem
Kada adolescent osjeća da ga roditelj želi razumjeti, da ga prihvaća, ali mu istovremeno pruža
jasne granice i ostaje prisutan u njegovom životu, puno je lakše izgraditi odnos povjerenja i ostati
sigurna podrška.
5. Kada je pravo vreme da roditelji potraže stručnu pomoć za svoje dete i koji su znaci da
problem prevazilazi uobičajene izazove odrastanja?
Smatram da ne treba čekati da bi nešto postalo “pravi problem” da bi se otišlo na razgovor sa
stručnom osobom. Razgovor sa stručnjakom nije znak slabosti, znak da nešto s djetetom ne valja,
niti da su loši roditelji.
Ali u razdoblju adolescenije i mladi i odrasli prolaze kroz puno promjena, teško se razumiju, teže
komuniciraju i ponekad je potrebna osoba-stručnjak koji će biti taj most da se opet povežu.
Ponekad se mladi nose s nekim izazovima koje teško mogu podijeliti s roditeljima, i lakše će o
tome razgovarati s nekim tko im nije obitelj i tko razumije što se u njihovoj glavi događa. Stoga, “pravo vrijeme” za razgovor može biti bilo koji trenutak u kojem dijete ili roditelj osjete da žele s nekim razgovarati, spriječiti da neki mali problem postane ozbiljan, unaprijediti svoj
odnos ili jednostavno bolje razumjeti sebe i ono kroz što prolaze.
6. U svom radu mnogo govorite o osnaživanju žena. Šta za Vas zapravo znači biti osnažena
žena u današnjem društvu?
Prije svega- slušati sebe i svoje želje. Brinuti o sebi, a ne samo o drugima- bez osjećaja grižnje
savjesti.
Slijediti svoje želje i potrebe, i okružiti se ljudima koji ju pune i u tome podržavaju.
Biti svjesna svoje vrijednosti, i znati da ne mora biti savršena.
Znati zastati i poslušati sebe, a onda i postaviti granice i zauzeti se za sebe.
7. Mnoge žene nose brojne uloge – partnerke, majke, ćerke, zaposlene osobe. Kako da
prepoznaju trenutak kada su sebe stavile na poslednje mesto?
Kada osjetimo umor. Ne samo onaj fizički već psihički.
Nezadovoljstvo, napetost, kad nemamo energije za one stvari koje nas inače vesele, osjećamo se
razdražjivo i lako “puknemo” na sve oko sebe- djecu, partnera, prijateljice.
Kada osjećamo da samo dajemo a ne dobivamo isto zauzvrat i onda same sebi postavljamo
pitanje- a kad će za mene netko nešto napraviti?
A odgovor nije u očekivanju da će to drugi napraviti, već prvo mi- same sebi.
8. Da li smatrate da se danas od žena očekuje da budu – uspešne, nežne, ostvarene,
dostupne – i kakve posledice takva očekivanja ostavljaju na mentalno zdravlje?
Nažalost, da. I iako imamo osjećaj da ta očekivanja dolaze samo iz okoline (obitelji, posla..) i
sami ih sebi postavljamo.
Kao da smo u konstantnoj utrci da postignemo sve i u svemu budemo savršene- što nije moguće.
Pokušavamo zadovoljiti sve osobe oko sebe, samo ne sebe i ono što je nama bitno.
Kada stalno pokušavamo ispuniti tuđa očekivanja, gubimo kontakt sa sobom. Teško nam je
zastati i upitati same sebe- što je ono što JA zapravo želim?
A to je jedini put da živimo život koji je u skladu s nama, život u kojem smo ponosne na sebe i
slijedimo ono što osjećamo da je naš put.
9. Da li su društvene mreže uzrok problema ili samo pojačavaju ono što već postoji?
Uzrok problema rijetko kad je jedna stvar, već kombinacija mnogo faktora. Društvene mreže
same po sebi nisu nužno uzrok problema, ali mogu pojačati ono što već postoji ili povećati rizik
za razvoj određenih problema, pogotovo kod mladih.
Koliko će one utjecati na osobu ovisi o mnogim faktorima- njezinim osobinama, mentalnom
zdravlju, okruženju, odnosima s drugima i samopouzdanju.
Upravo su zato društvene mreže često izazovnije za mlade nego za odrasle. Oni još grade svoj
identitet i samopouzdanje, a mišljenje vršnjaka, prihvaćenost i pripadanje su im jako važni. Kada ti temelji nisu dovoljno čvrsti, ono što svakodnevno gledaju na društvenim mrežama lakše će utjecati na to kako će se uspoređivati s drugima i vidjeti sami sebe.
10. Šta biste voleli da svaka žena čuje barem jednom u životu?
Voljela bi da svaka žena čuje da vrijedi kao osoba upravo ovakva kakva je, da njezinu vrijednost
ne određuje ono što čini za druge već tko ona jest.
Da se zaslužuje opustiti i brinuti o sebi, bez osjećaja krivnje.
Da ne mora sve držati pod kontrolom i ne mora sve sama.
